Iz toga možemo da zaključimo da je izvorni govoreni tekst podeljen na segmente. Dužina segmenta zavisi od brojnih faktora, pre svega konteksta, svrhe, ali i prethodnog dogovora između prevodioca i govornika/klijenta. Ponekad, jedan segment obuhvata samo jednu rečenicu. Taj tempo je obično rezervisan za pravosudne ustanove, gde je visok nivo tačnosti i detalja izuzetno važan (vratićemo sa na tu temu). Međutim, na konferencijama, sastancima i drugim događajima, govornik obično govori 2–3 minuta, ali svakako nikad duže od 5 minuta, što se može smatrati apsolutnim maksimumom imajući u vidu memoriju prevodioca (još jedna tema na koju ćemo se vratiti). Važno je napomenuti i da jedan segment, u idealnom slučaju, treba da predstavlja jednu misaonu celinu.
Pomenuli smo tačnost i detalje. Za razliku od pisanog prevođenja, gde se nijedna informacija ne izostavlja, takav pristup nije izvodljiv kod usmenog prevođenja, najpre zbog memorije prevodioca, a zatim i iz praktičnih razloga. Naime, kada bi prevodilac pričao isto koliko i govornik, sastanci bi trajali duplo duže. Zato je običaj da se prevede oko 70% izvornog sadržaja. Zbog toga je važno da usmeni prevodilac, pored besprekornog poznavanja oba jezika, dobre memorije i dobrih prevodilačkih veština, ima još jedno važno umeće – razlikovanje bitnih od nebitnih informacija.
